Pogledi u tami

Subota je, izlazim... NOT! :)

Generalna — Autor annie @ 23:52

Sad mi pade na pamet, pjesmica od Djoganija (inace jako glupa, ali to je nebitno) ide nesto 'Subota je izlazim, kuci pamet cu da ostavim'... E pa ove subote nisam izasla... Razlog?! Hmmm, jednostavno mi se nije dalo. Cijeli dan se ganjam negdje... A dok nabacim i to malo sminke na sebe,i obucem neku crnu majicu (kao i inace), moram nabaciti i neki fake smile i izigravati ludu. A to inace samo radim radnim danima, vikendom odmaram. Hahaha

Uglavnom, dok se nekolicina ljudi zabavlja u ovom sugavom gradu u kome imamo 10 kafica maximalno, ja sjedim kod kuce... Nabacala sam si svega u WMP playlistu, i slusam. Blago receno uzivam. Naravno playlista je gloopa do bola, jer sadrzi sve od Metallice do Slavice Cukteras, ali .... Naletio mi takav period!

Danas se bas nesto i nisam ubijala razmisljanjem o njemu. Valjda nisam ni imala vremena... A i nesto mi se i ne da, dosta sam se i sama down-irala... Ali valjda ce biti bolje.. Sad slusam neku pjesmicu od Leone Lewis (ciji je CD inace predivan).... Uglavnom stihic jedan mi je upao u glavicu moju... Ide nesto ovako - Thought I couldn't live without you,even I really love you... I'm gonna smile because I DESERVE to!... Jako zanimljiv stihic...

I et' tako. Sad odoh da nastavim svoje redovne stvarcice....

Bye,

Annie....


Dan 2 u ovom delirijumu....

Generalna — Autor annie @ 14:12
Evo drugo jutro je svanulo, a ja u istom delirijumu kao i sinoc. Sve je isto samo pjesme nema.... Mada sam skontala da nije samo pjesma glavni krivac. Ima tu dosta stvari. I sto je najgore kad se ovako osjecam nemam kome da pricam. Jer me strah da ako nekome i pokusam da objasnim osjecaje smatrace me ludom. I ovako me svi smatraju ludom sto ovoliko vremena patim za jednim likom. Ja bih rado voljela da to nije tako, ali kao sto sam vec rekla... Uprkos cinjenici da je bilo nekoliko likova koji su bukvalno prosetali kroz moj zivot, bez ikakvog traga za njima... Sve je svima jadno... Jednostavno mi u ovom predmetu zvanim ljubav ne ide.. Mada opet, mozda i ne ide zato sto se ne trudim. Gledam sada sta sam uradila sa zadnjom sansom... On extra lik, visok, crn i jos fudbaler. Mnogo mio i drag momak, ali fali mu nesto.... Totalna suprotnos NJEMU.. I to mu je jedina mana koju ima. Stalo mu je do mene i vidi se da se trudi. Ali uprkos tom njegovom trudu, na samo pomisao da bi on nesto vise od mene i da bi me vezao za sebe ja odbijam da imam bilo kakvu komunikaciju s njim. Osoba s kojom sam se mjesec i po dana, cula sa preko 100sms-ova na dan. Sada i ne pomislim na njega. Ipak ta mana koju ima predstavlja veliki problem. Moja najbolja drugarica misli da sam luda, moj najbolji drug me ne razumije jer nikad nije to dozivio... A ja sama to sve nosim u sebi! To je jos jedna stvar koja mi fali kod njega... Uvijek je bio osoba kojoj mogu SVE reci, i bez obzira da li me razumije ili ne... Saslusao me uvijek, i uvijek se trudio da mi pomogne. Izgubila sam momka, ali i najboljeg druga....
Uhvatim samu sebe kako po hiljaditi put citam neke stare logove sa neta u kojima mi govori sta mu predstavljam u zivotu, koliko me voli, koliko sam mu potrebna... Gledam njegove slike sa svim curama, sam, sa drugaricama... I onda se trznem i shvatim sta radim. Kao da mi nije dovoljno sto sama cinjenica da ne dam nikome da mi se priblizi nije dovoljna mojoj glavi, mome srcu... Sad mu jos i to trebam prirediti...
Ovo je sve moj zivot, ovako izgleda jedna sedmica u mjesecu u kojoj sam u ovakvom delirijumu... Navikla sam na to, a i ljudi oko mene su. Naravno oni koji me znaju, jer za sve ostale ja se uvijek smijeskam i predstavljam dvorsku ludu koja je uvijek spremna za zezanciju. A sta se krije duboko,duboko ispod... Nobody knows!Yell

A kada odu svi, mi ostacemo sami....

Generalna — Autor annie @ 14:02
Et' ovako ja poce svoj prvi blog... Sergej Cetkovic - Pogledi u tami, ljeto 2005, ja i on... Da, te davne 2005, moj cijeli svijet cinio se kao prosto savrsenstvo... I bas kao i u pricama, kada vam je nesto idealno uvijek se mora nesto desiti da se to izgubi. E tako je i meni bilo. Izgubila sam svoje savrsenstvo, svoju polovinu, svoje pola dushe... Slomili su mi srce poslije 3 godine savrsenstva. Ja samo 16, a vec dozivljena prva velika ljubav....
Evo me sad... 2 godine kasnije, sa istim osjecanjima. Puna boli, gorcine i onaj bijedni osjecaj kao da mi nesto fali. Kroz moj zivot proslo je njih par, ali nijedan od njih nije uspio da izbrise ili da bar nacne taj trag koji je on ostavio. Cak mi nije nista od njih nekoliko ni ostalo u sjecanju. I svaki od njih je imao nesto njegovo. Neki oci, kosa ili cak neki poseban 'miris'... Znam i sama da zvuci jadno, ali kad vam nesto izmakne iz ruku a to ne bude vasom voljom, uporno to zelite nazad. On je tu i dalje, zivimo u istom gradu, idemo u istu skolu a totalno smo razliciti. Nismo ni slicni onim ljudima koji su se nenormalno voljeli prije te 2 godine. Ja ne mogu da napravim novi korak u potpunosti, i ne mogu da ga zaboravim. Svjesna sam da je on to ucinio i ne mrzim ga zbog toga, naprotiv ponosim se njime. On je ipak ostao ona stijena na koju sam se naslanjala toliko vremena.
Ja ga i dalje gledam 'pogledom ispod obrva' kao sto bi Severina rekla. Jos uvijek slusam one 'nase' pjesme i jos uvijek zudim za njegovim poljupcima i zagrljajima... On to mozda zna a mozda i ne. Ne stidim se svojih osjecanja, i uvijek bih mogla stati pred njega i reci mu ih. Ja njega volim... Ili ipak ne... Mozda je to samo moja navika, zelja da nadjem nesto takvo... Nesto tako blizu savrsenstva. Ne znam ni sama, znam da sam ovaj blog sada napisala jer mi neizmjerno puno fali. I u ovom trenutku bih sve dala da je pored mene.

Powered by blog.rs