Pogledi u tami

Evo me sad... 2 godine kasnije, sa istim osjecanjima. Puna boli, gorcine i onaj bijedni osjecaj kao da mi nesto fali. Kroz moj zivot proslo je njih par, ali nijedan od njih nije uspio da izbrise ili da bar nacne taj trag koji je on ostavio. Cak mi nije nista od njih nekoliko ni ostalo u sjecanju. I svaki od njih je imao nesto njegovo. Neki oci, kosa ili cak neki poseban 'miris'... Znam i sama da zvuci jadno, ali kad vam nesto izmakne iz ruku a to ne bude vasom voljom, uporno to zelite nazad. On je tu i dalje, zivimo u istom gradu, idemo u istu skolu a totalno smo razliciti. Nismo ni slicni onim ljudima koji su se nenormalno voljeli prije te 2 godine. Ja ne mogu da napravim novi korak u potpunosti, i ne mogu da ga zaboravim. Svjesna sam da je on to ucinio i ne mrzim ga zbog toga, naprotiv ponosim se njime. On je ipak ostao ona stijena na koju sam se naslanjala toliko vremena.
Ja ga i dalje gledam 'pogledom ispod obrva' kao sto bi Severina rekla. Jos uvijek slusam one 'nase' pjesme i jos uvijek zudim za njegovim poljupcima i zagrljajima... On to mozda zna a mozda i ne. Ne stidim se svojih osjecanja, i uvijek bih mogla stati pred njega i reci mu ih. Ja njega volim... Ili ipak ne... Mozda je to samo moja navika, zelja da nadjem nesto takvo... Nesto tako blizu savrsenstva. Ne znam ni sama, znam da sam ovaj blog sada napisala jer mi neizmjerno puno fali. I u ovom trenutku bih sve dala da je pored mene.